Uvod: Antikoagulacijsko liječenje ima značajnu ulogu u sprječavanju kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih događaja, a u bolesnika u programu nadomještanja bubrežne funkcije, otvoreno je pitanje balansa između rizika od kardiovaskularnih događaja, s jedne strane i povećanog rizika od krvarenja s druge strane. Kako je terapijski učinak varfarina definiran na temelju ciljnog raspona vrijednosti INR-a (International Normalized Ratio) između 2,0-3,0, takav uzak terapijski prozor, kao i spor početak i kraj djelovanja te individualna varijabilnost čine titraciju terapije kompleksnom, osobito u populaciji bolesnika na hemodijalizi. Direktni oralni antikoagulansi predstavljaju prekretnicu u antikoagulacijskom liječenju, ali bez dovoljno dokaza za primjenu u bolesnika na hemodijalizi.
Pacijenti i metode: U sklopu redovne provjere terapije bolesnika na HD, napravili smo evaluaciju koagulograma u svrhu određivanja TTR-a (Time in Therapeutic Range), i analizu ishoda (moždanog udara/sistemske tromboembolije s jedne strane i hipersaturacije odnosno epizoda krvarenja s druge strane), retrospektivno, u 6-mjesečnom razdoblju na uzorku od 35 bolesnika koji uzimaju varfarin, a radi procjene rizika i koristi liječenja. Za izračunavanje TTR vrijednosti koristila se Rosendaalova metoda, statistički testovi bivarijantne korelacije za korelaciju varijabli, hi kvadrat test, parametrijski t-test za nezavisne uzorke. Sve razlike dobivenih vrijednosti su analizirane na razini značajnosti od 5%. Podaci su analizirani statističkim programom SPSS v.20.
Rezultati: U uzorku od 35 bolesnika je 25% žena, 91% hipertoničara, 20% dijabetičara, 62% bolesnika s koronarnom bolesti srca, 54% bolesnika s hiperlipidemijom, prosječne životne dobi 68 godina. 71% bolesnika imalo je fibrilaciju atrija, a 14% duboku vensku trombozu. Prosječna vrijednost TTR-a je 60,63 ± 22,58%. Testiranjem različitih ishoda s obzirom na TTR nije nađena statistički značajna razlika kod pacijenata čiji je TTR iznad 60%, tj. ispod 60%. Od pacijenata koji su imali laboratorijski verificiranu hipersaturaciju, u 13 je hipersaturacija zabilježena kod jednog mjerenja, kod jednog pacijenta dva puta, kod dva pacijenta tri puta te kod 3 pacijenta 5 puta kroz 6 mjeseci mjerenja. Nije zabilježen niti jedan kardiovaskularni ili cerebrovaskularni događaj i nije bilo epizoda krvarenja.
Zaključak: Rezultat govori u prilog činjenici kako kod bolesnika na hemodijalizi postoji veća sklonost hipersaturaciji i veći rizik od krvarenja, ali kako se radi o malom uzorku bolesnika i kratkom vremenu evaluacije, potrebne su daljnje analize ishoda kako bi se detaljnije definirao omjer koristi i rizika.