Uvod: Rezistentna hipertenzija (RH) je poseban oblik arterijske hipertenzije koja zahtijeva liječenje s tri i više antihipertenzivna lijeka u optimalnim dozama od kojih je jedan diuretik, a povezana je s povišenim rizikom kardiovaskularnih bolesti. (1-3) Cilj ove studije bio je istražiti učinak lijekova za sniženje povišenih urata (urate-lowering therapy/ULT) na arterijski tlak (AT) u pacijenata s rezistentnom hipertenzijom (RHp) koji imaju hiperuricemiju.

Pacijenti i metode: Ispitanici su podijeljeni u 2 grupe: u 50% je uveden ULT, a bili su usporedivi obzirom na duljinu trajanja arterijske hipertenzije, dob, spol, razinu hiperuricemije (razine urata od 367-605 umol/L) i antihipertenzivne lijekove (iz istih skupina antihipertenziva u usporednim dozama i broju). Svi su bili iz gradskog područja. Bolesnici s gihtom su isključeni iz studije. AT je mjeren ambulantno (Microlife tlakomjer, srednja vrijednost od 3 mjerenja) u RHp prije i nakon šest tjedana studije (isti ispitivač, isto doba dana, isti tlakomjer). Ispitanicima je procjenjena bubrežna funkcija (eGFR) uporabom Modification of Diet in Renal Disease Study (MDRD). Svi ispitanici su imali potpisanu suglasnost. Podaci su statistički analizirani sa STATA/IC verzija 11.1. uz razinu značajnosti p < 0,05.

Rezultati: Iz registra bolesnika s RH KB Merkur, uključeno je 50 RHp s hiperuricemijom. Vrijeme trajanja RH bilo je 11 ± 6 godina. Prosječan broj antihipertenzivnih lijekova bio je 6,7 (4-8), od toga 100% diuretici (62% tiazidi, 38% indapamid), 100% inhibitori angiotenzin konvertirajućeg enzima (ACEI) ili blokatori angiotenzinskih receptora, 94% antagonisti kalcija, 82% beta blokatori (nebivolol ili karvedilol), 64% antihipertenzivi s centralnim djelovanjem, 26% alfa blokatori, 8% vazodilatatori, 24% antagonisti mineralokortikoidnih receptora (spironolakton 50 mg ili eplerenon 25mg). Pacijenti su podijeljeni u dvije grupe: G1 kojima je uveden ULT: u 20 RHp Alopurinol u dozi 200 mg i 5 RHp Adenuric u dozi 120mg. Grupu G2 činilo je 25 RHp koji nisu uzimali ULT. U obje grupe uključeno je 12M/13F, srednje dobi 68 ± 7 godina (grupa 1) i 67 ± 8 godina (grupa 2). Procijenjenu eGFR ≥ 60 mL/min/ 1.73 m2 (stadij 1 i 2) imalo je 62% G1 i 60% G2. 38% RHp iz G1 stadij 3 (24%) i stadij 4 (14%). U G2 40% RHp stadij 3 (25%) i 4 (15%). U G1 nakon 6 tjedana uzimanja ULT (provjerena je suradljivost brojanjem blistera) utvrđeno je dodatno značajno sniženje AT: sistoličkog za 9,8 mmHg/dijastoličkog za 8,0 mmHg. Razlika između ispitanika kao niti izračun eGFR MDRD na početku i nakon 6 tjedana nije utvrđen (p=0.05).

Zaključak: Dobiveni podatci upućuju na mogućnost dodatne kontrole tlaka RHp dodavanjem ULT-a bez pogoršanja bubrežne funkcije, uz činjenicu da liječenje tiazidima povisuje urate. Korištenjem ULT na molekularnoj razini dolazi do smanjenja oksidativnog stresa čime bi se mogao objasniti dodatni značajan učinak na sniženje AT, čime se otvara mogućnost šire primjene ove skupine lijekova.