Uvod: Kardiovaskularne bolesti su jedan od najvažnijih uzroka morbiditeta i morataliteta u pacijenata s kroničnom bubrežnom bolesti, pogotovo kod onih koji su u kroničnom dijaliznom programu. Arterijska hipertenzija predstavlja jedan od važnijih rizičnih čimbenika te je vrlo često prisutna u ovoj populaciji te ima nekoliko svojih karakteristika. Cilj ovog istraživanja bio je analizirati karakteristike arterijske hipertenzije u grupi od 194 pacijenta uključenih u kronični dijalizni program.

Pacijenti i metode: U ovoj studiji smo analizirali karakteristike arterijske hipertenzije i krutosti arterija (PWV) u 194 pacijenta (118 muškaraca, 83 žena; srednja dob 63 ± 15 godina). Svi uključeni ispitanici liječeni su dijalizom tri puta tjedno sa standardnim bikarbonatnim dijaliznim otopinama i sintetskim dijalizatorima prema važećim internacionalnim smjernicama. Sva mjerenja učinjena su sredinom tjedna. Vrijednosti arterijskog tlaka mjerena su s Omron M6 uređajem (nakon provedenog postupka dijalize), kontinuirano mjerenje arterijskog tlaka uz pomoć uređaja Spacelab 90207 (24 sata),dok je PWV mjerena uz pomoć Arteriograph-a.

Rezultati: Pronađena je značajna razlika u vrijednostima arterijskog tlaka mjerenim nakon dijalize, jednako kao i razlika u kontinuiranom mjerenju (dan, noć, sistolički i dijastolički tlak). Samo 6,6% bolesnika bili su normotenzivni, 63,3% imali su arterijsku hipertenziju, dok je hipertenzija bijele kute (WCH) i maskirana hipertenzija (MH) zabilježena u 26,4% i 3,7% ispitanika (bez razlika u spolu). Nije bilo razlika u vrijednostima arterijskog tlaka između muškaraca i žena, dok je prisutna razlika u krutosti arterija, PWV > 10 m/s pronađena češće u muškaraca nego u žena (muškarci vs. žene 56,5% vs 39,7%; p = 0,049; 48,3% sveukupno; 10,4 ± 1.9 vs. 9,7 ± 1,7; p < 0,01). Nakon logističke regresije, dob predstavlja najvažniji prediktor patoloških vrijednosti PWV. Ispitanici s WCH su imali nešto više vrijednosti PWV nego ispitanici s normotenzijom (9,7 ± 2,0 vs.8,5 ± 1,3; p = 0,09). Ispitanici s MH nisu pokazali razliku u PWV u odnosu na perzistentnu arterijsku hipertenziju (10,2 ± 1,7). 45,3% ispitanika bili su non-diperi, 18,8% ekstremni diperi, a samo 21,6% ispitanika diperi.

Zaključak: Rezultati potvrđuju značajnu važnost kontinuiranog mjerenja arterijskog tlaka u bolesnika uključenih u kronični dijalizni program. Iznimna važnost u svakodnevnoj kliničkoj praksi predstavlja utvrđivanje pacijenata s hipertenzijom bijele kute te non-dipera s ciljem što je moguće bolje optimizacije terapije. Treba razmotriti i povećanu krutost arterija u ovoj skupini bolesnika.