Uvod: Bolesnici s terminalnim bubrežnim zatajenjem najčešće umiru od kardiovaskularnih (KV) incidenata, što je najčešće povezano s povišenom krutosti arterija (KA) (1). Osim dobi, KA je snažno povezana u bolesnika s kroničnom bubrežnom bolesti (KBB) s regulacijom homeostaze kalcija i fosfata (2). Endemska nefropatija (EN) je kronična tubulointersticijska nefropatija karakterizirana kasnijim nastankom arterijske hipertenzije (AH) što utječe na vrijednost KA (3). Cilj rada je bio analizirati i usporediti ukupnu i KV smrtnost u EN bolesnika s drugim bolesnicima s terminalnim bubrežnim zatajenjem na hemodijalizi.

Pacijenti i metode: Uključeno je ukupno 186 hemodijaliziranih bolesnika (90 muškaraca, 96 žena; 67,35 + 13,07 godina) iz tri dijalizna centra u dva endemska područja. Učinjena su kontrolna mjerenja nakon 25 mjeseci na 97 preživjelih bolesnika (52 EN i 45 ne-EN) liječenih kroničnom hemodijalizom, 28 EN i 37 ne-EN bolesnika je umrlo (31% vs. 39%; p = 0,29) od različitih uzroka. Brahijalni arterijski tlak (AT) je bio mjeren pomoću Omron M6 uređaja, a markeri KA; brzina pulsnog vala (PWV) i augmentacijski indeks (Aix) Arteriographom prije početka srednje dijalize u tjednu.

Rezultati: Nismo pronašli razlika u spolu, pušenju, vrsti vaskularnog pristupa, dozi vezača fosfata, vitamina D, AH i brahijalnog AT između dvije skupine ispitanika. Nije bilo razlika u modalitetu dijalize osim nižim dozama ultrafiltracije u EN bolesnika (p < 0,001) na početku i na kraju praćenja. EN bolesnici su bili značajno stariji (72,0 ± 37,1 vs. 62,8 ± 15,1; p < 0,001) s kasnijim započimanjem dijalize na početku i na kraju praćenja. EN bolesnici su imali niže vrijednosti fosfata (1,36 ± 0,46 vs. 1,6 1 ± 0,42; p < 0,001), umnoška Ca x P (3,11 ± 1,13 vs. 3,76 ± 1,19; p < 0,001) te iPTH (10,4 IQ 4,5-19,6 vs. 20,2 IQ 12-50; p < 0,001) i značajno niže vrijednosti PWV-a (9,2 ± 1,6 vs.10,5 ± 1,9 na početku; 9,3 ± 1,3 vs.10,5 ± 1,9 kraj praćenja; svi p < 0,001). EN bolesnici su imali kraće trajanje AH prije započimanja hemodijalizom u odnosu na ne-EN bolesnike (36 (12-84) vs. 84 (60-120) mjeseci; p < 0,001). Ne-EN bolesnici su umirali značajno češće od KV incidenata (32% vs. 12%; p = 0,001). Srednje vrijeme preživljenja je bilo značajno duže u EN skupini bolesnika (22,3 (95% CI 21,2-23.5) vs. 18.2 (95% CI 16,4-20.0) mjeseci; p < 0.001). KV smrtnost je bila niža u EN skupini bolesnika (15,0% vs. 37,8%, HR 0.32 [0.18 - 0.59]; log-rank p = 0,0004).

Zaključak: EN bolesnici unatoč tome što su značajno stariji su imali niže vrijednosti PWV-a. Endemska nefropatija je nezavisan prediktor niže KA koja se razvija sporije zbog nižih vrijednosti AT, blaže AH u preterminalnim stadijima bolesti, boljoj kontroli AH tijekom hemodijalize i boljoj regulaciji kalcija i fosfata što značajno pridonosi sporijoj progresiji bubrežne bolesti i nižoj KV smrtnosti u ovoj skupini bolesnika.