Antikoagulantna terapija temelj je liječenja akutne plućne embolije (PE), dok je prema europskim smjernicama reperfuzijsko liječenje prvenstveno indicirano u hemodinamski nestabilnih bolesnika visokog rizika. U bolesnika srednje visokog rizika, s disfunkcijom desne klijetke i povišenim srčanim biomarkerima, rutinska sistemska tromboliza nije preporučena zbog povećanog rizika od velikih krvarenja, te su reperfuzijski postupci uglavnom rezervirani za hemodinamsko pogoršanje. Novije američke smjernice iz 2026. godine otvaraju širi prostor za primjenu naprednih reperfuzijskih metoda u odabranih bolesnika s prijetećim ili razvijenim kardiopulmonalnim zatajivanjem.

Posljednjih godina razvijaju se kateterske metode liječenja PE, uključujući lokalnu trombolizu, ultrazvukom potpomognutu trombolizu i mehaničku trombektomiju. Potonja omogućuje uklanjanje tromba bez primjene fibrinolitika, čime se potencijalno smanjuje rizik od krvarenja povezan s trombolitičkom terapijom. Iako su dosadašnja istraživanja pokazala brzo smanjenje opterećenja desne klijetke, dokazi o utjecaju tih postupaka na klinički relevantne ishode još su uvijek ograničeni.

Randomizirano multicentrično istraživanje STORM-PE uključilo je 100 bolesnika s akutnom PE srednje visokog rizika u 22 centra, raspoređenih na računalno potpomognutu aspiracijsku trombektomiju (CAVT) uz antikoagulaciju ili samostalnu antikoagulantnu terapiju. U prethodno objavljenoj analizi primarnog ishoda trombektomija je dovela do izraženijeg smanjenja omjera promjera desne i lijeve klijetke (RV/LV) nakon 48 sati (0,52 ± 0,37 prema 0,24 ± 0,40; p <escape><</escape> 0,001), uz usporedivu učestalost velikih neželjenih događaja tijekom prvih sedam dana. U novoj analizi, objavljenoj u časopisu *JACC: Cardiovascular Interventions*, prikazani su funkcionalni i klinički ishodi tijekom 90 dana. Bolesnici liječeni trombektomijom postigli su veću udaljenost u šestominutnom testu hoda (478,7 ± 159,5 m prema 368,0 ± 127,8 m; p = 0,003), odnosno 94,0 % prema 75,2 % očekivane udaljenosti za dob, spol i tjelesnu površinu (p = 0,022). Veći udio bolesnika nakon trombektomije bio je u NYHA funkcionalnom razredu I (97,4 % prema 75,6 %; p = 0,005). Međutim, nije bilo značajnih razlika u zaduhi, funkcionalnom statusu prema PVFS ljestvici niti kvaliteti života. Ukupna smrtnost iznosila je 8,5 % u skupini s trombektomijom prema 1,9 % uz samu antikoagulaciju (p = 0,133), pri čemu nijedan smrtni ishod nije pripisan zahvatu ili uređaju. Nije bilo značajne razlike ni u simptomatskom recidivu PE.

Ovi rezultati stoga prvi put u randomiziranom istraživanju upućuju na moguću funkcionalnu korist mehaničke trombektomije u odnosu na samu antikoagulaciju, koja nadilazi ranije dokazano poboljšanje slikovnih pokazatelja. To je osobito relevantno s obzirom na učestalost dugotrajnih funkcionalnih ograničenja nakon PE. Ipak, objektivno bolji rezultat šestominutnog testa hoda nije bio praćen odgovarajućim poboljšanjem subjektivnih simptoma ili kvalitete života. Također, samo je približno dvije trećine randomiziranih bolesnika dovršilo šestominutni test hoda nakon 90 dana, a istraživanje nije imalo dovoljnu statističku snagu za procjenu razlika u sekundarnim ishodima.

U širem kontekstu, nedavno istraživanje PRAGUE-26 pokazalo je da kateterski usmjerena tromboliza može smanjiti učestalost ranog kliničkog pogoršanja u bolesnika s PE srednje visokog rizika. Zajedno sa STORM-PE, ovi rezultati podupiru daljnje istraživanje rane kateterske reperfuzije, no zasad ne omogućuju izravnu usporedbu različitih metoda niti definiranje optimalnih kriterija za njihovu primjenu.

Ključno pitanje stoga više nije samo može li se tromb brzo ukloniti i rasteretiti desna klijetka, nego u kojih bolesnika takav postupak opravdava dodatni proceduralni rizik i trošak. Većina bolesnika srednje visokog rizika ima povoljan tijek uz antikoagulantnu terapiju, zbog čega STORM-PE zasad ne opravdava rutinsku primjenu trombektomije u toj populaciji. Prvi korak prema promjeni kliničke prakse u našim uvjetima trebao bi biti pravodobna stratifikacija rizika, uvođenje multidisciplinarnog odlučivanja i upućivanje pažljivo odabranih bolesnika u centre s dostupnim intervencijskim liječenjem.

STORM-PE predstavlja važan pomak od procjene ranih hemodinamskih pokazatelja prema ishodima relevantnima za bolesnika. Za širu promjenu kliničke prakse ipak su potrebna veća randomizirana istraživanja koja će potvrditi funkcionalnu korist, razjasniti njezinu dugoročnu održivost i utvrditi može li rana intervencija smanjiti kliničko pogoršanje bez neprihvatljivog povećanja rizika.

Cijelo istraživanje pronađite na poveznici: https://www.jacc.org/doi/10.1016/j.jcin.2026.07.042