Nakon gotovo tri desetljeća tijekom kojih je digitalis postupno nestajao iz svakodnevne prakse liječenja srčanog zatajenja, nova metaanaliza objavljena u časopisu JAMA ponovno otvara pitanje njegove uloge u eri suvremene terapije.

Još od rezultata studije DIG, digitalis je imao sporedno mjesto u liječenju zatajivanja srca. Iako je pokazao smanjenje hospitalizacija zbog srčanog zatajenja i poboljšanje simptoma, nije dokazao učinak na ukupnu niti kardiovaskularnu smrtnost. Uspostavom četverostruke temeljne terapije, uz poznata ograničenja poput uskog terapijskog raspona i potencijalne toksičnosti, njegova je primjena dodatno reducirana te je zadržao tek preporuku klase IIb u odabranih bolesnika.

Nova metaanaliza koja objedinjuje studije DIG (1997.), DIGIT-HF (2024.) i DECISION (2025.) te uključuje gotovo 9000 bolesnika donosi ipak nešto drukčiju perspektivu. Studija DIG pokazala je smanjenje hospitalizacija zbog srčanog zatajenja bez utjecaja na mortalitet, DIGIT-HF potvrdio je korist digitoksina u bolesnika sa suvremenim HFrEF liječenjem, dok je DECISION pokazao statistički neznačajno smanjenje događaja pogoršanja srčanog zatajenja uz primjenu niskodoznog digoksina na vrhu suvremene temeljne terapije, također bez utjecaja na mortalitet. Objedinjena analiza pokazala je smanjenje kompozitnog ishoda kardiovaskularne smrti ili prvog pogoršanja srčanog zatajenja za 15 % (HR 0,85; 95 % CI 0,80–0,90; p < 0,001), dok je rizik prvog pogoršanja srčanog zatajenja smanjen za približno 25 % (HR 0,75; 95 % CI 0,69–0,81; p < 0,001). Korist je gotovo u potpunosti posljedica manjeg broja epizoda dekompenzacije i hospitalizacija, dok je učinak na ukupnu i kardiovaskularnu smrtnost ostao neutralan.

Potencijalni mehanizam ove koristi vjerojatno proizlazi iz kombinacije pozitivnog inotropnog učinka i usporavanja srčane frekvencije, a opaženi učinak postiže se povrh suvremene standardne terapije srčanog zatajenja. Stoga bi u bolesnika sa srčanim zatajenjem i fibrilacijom atrija, osobito kod viših frekvencija ili ograničene mogućnosti titracije standardne terapije zbog nižeg arterijskog tlaka, digitalis mogao predstavljati razumnu terapijsku opciju.

Ovi rezultati ne mijenjaju temeljnu paradigmu liječenja srčanog zatajenja niti digitalis postaje nova rutinska komponenta terapije. Međutim, podaci sugeriraju da u odabranih bolesnika može smanjiti rizik dekompenzacija i hospitalizacija te ga vraćaju u kliničko promišljanje kao dodatni terapijski alat. Zanimljivost ove analize jest i podsjetnik da stari, gotovo zaboravljeni lijekovi, u novim terapijskim okolnostima i uz suvremene znanstvene dokaze mogu ponovno privući klinički interes.

Cjelokupan članak pročitajte na poveznici: 
https://jamanetwork.com/journals/jama/article-abstract/2848972