Dugoočekivani rezultati TRIC-I-HF istraživanja objavljeni su u NEJM-u, istodobno s predstavljanjem rezultata na kongresu ESC-a. Studija je ispitivala učinak transkateterskog liječenja trikuspidalne regurgitacije u bolesnika sa simptomatskom teškom TR i povećanim rizikom budućih događaja povezanih sa zatajivanjem srca. Iako su ranije studije Tri.Fr i TRILUMINATE Pivotal pokazale poboljšanje kvalitete života nakon transkateterskog liječenja, nisu uspjele dokazati korist u tvrdim kliničkim ishodima, odnosno smanjenju hospitalizacija zbog zatajivanja srca ili mortaliteta.

U ovu randomiziranu studiju uključeno je 360 bolesnika koji su u omjeru 2:1 raspoređeni na transkatetersku intervenciju uz optimalnu medikamentnu terapiju ili samo medikamentnu terapiju. Prosječna dob bila je 80 godina, 56% bolesnika bile su žene, a radilo se o izrazito simptomatskoj i visokorizičnoj populaciji. Tri četvrtine bolesnika bilo je u NYHA III ili IV funkcionalnom razredu, više od polovice prethodno je bilo hospitalizirano zbog zatajivanja srca, a česti su bili kardiorenalni i kardiohepatički sindrom. U intervencijskoj skupini gotovo svi bolesnici liječeni su T-TEER metodom. Primarni ishod bio je hijerarhijski kompozit ukupne smrtnosti, hospitalizacije zbog zatajivanja srca i poboljšanja kvalitete života nakon godinu dana. Rezultat je bio značajno bolji uz intervenciju, uz win ratio 2,42 (95% CI 1,76–3,33; P<0,001). Još je važniji drugi primarni ishod, ukupna smrtnost ili hospitalizacija zbog zatajivanja srca tijekom tri godine. Procijenjena sloboda od tog ishoda iznosila je 52,4% u intervencijskoj prema 21,0% u kontrolnoj skupini, uz HR 0,40 (95% CI 0,29–0,55). Veliki neželjeni događaji unutar 30 dana zabilježeni su u 5,9% bolesnika podvrgnutih intervenciji.

Najvažniji doprinos TRIC-I-HF studije jest činjenica da se korist transkateterskog liječenja ne zaustavlja na smanjenju stupnja TR, simptomima i poboljšanju KCCQ-a, nego se prvi put jasno vidi i u klinički relevantnim ishodima. Posebno je uvjerljivo smanjenje smrti i hospitalizacija zbog zatajivanja srca, uz rano razdvajanje krivulja koje se nastavlja tijekom praćenja. Pritom je važno da je u studiju uključena izrazito visokorizična populacija, s velikim udjelom bolesnika s prethodnim hospitalizacijama te kardiorenalnim i kardiohepatičkim sindromom. To su upravo bolesnici koje često susrećemo u kliničkoj praksi i kod kojih su mogućnosti medikamentnog liječenja ograničene, što rezultatima daje dodatnu kliničku relevantnost.

S druge strane, veličinu opažene koristi treba promatrati u kontekstu načina na koji je studija provedena. Bolesnici su liječeni u iskusnim centrima s velikim volumenom zahvata, uz važnu ulogu heart teama u selekciji bolesnika i odabiru odgovarajućeg uređaja. To može ograničiti neposrednu primjenjivost rezultata u centrima s manjim iskustvom, ali u ovoj fazi razvoja metode možda nije ni potrebno da se takvi zahvati izvode svugdje. Naprotiv, rezultati podupiru koncentriranje ovih bolesnika u specijaliziranim centrima s iskustvom u liječenju trikuspidalne valvule. Nadalje, gotovo svi bolesnici u intervencijskoj skupini liječeni su T-TEER metodom pa rezultate prije svega treba smatrati dokazom učinkovitosti ove strategije, a ne transkateterskog liječenja TR općenito.

Za kliničku praksu, glavna poruka TRIC-I-HF studije jest da tešku simptomatsku TR više ne trebamo promatrati samo kao posljedicu uznapredovalog zatajivanja srca koju liječimo diureticima do sljedeće dekompenzacije. Rezultati daju snažan argument za aktivniji pristup i raniju procjenu mogućnosti intervencijskog liječenja, osobito prije razvoja ireverzibilne disfunkcije desne klijetke i uznapredovalog oštećenja ciljnih organa. Određivanje optimalnog trenutka za intervenciju i preciznija selekcija bolesnika sada postaju ključna pitanja za primjenu ovih rezultata u svakodnevnoj praksi.

Cijeli čalank pronađite na poveznici: https://www.tctmd.com/news/tric-i-hf-scores-big-clinical-wins-ttvr-high-risk-patients