U časopisu JACC: Cardiovascular Imaging objavljena je retrospektivna kohortna analiza o povezanosti kontrole ritma fibrilacije atrija (FA) i sekundarne trikuspidalne regurgitacije (TR). Uključeno je gotovo 1.900 bolesnika s FA i umjerenom do teškom ili teškom sekundarnom TR, praćenih serijskim ehokardiogramima. Kontrola ritma pokušana je u samo 367 bolesnika (19 %), kateterskom ablacijom, kardioverzijom ili antiaritmicima tijekom najmanje 30 dana. Tijekom medijana praćenja od 1,7 godina, sekundarna TR poboljšala se do blage ili manje izražene u 550 bolesnika, a uspješna kontrola ritma bez recidiva FA bila je snažno povezana s tim poboljšanjem (HR 3,65; 95 % CI 2,24–5,95; p < 0,01).

Funkcionalna trikuspidalna regurgitacija, naravno, nije uvijek posljedica isključivo FA. Može nastati i uz bolest lijevog srca, plućnu hipertenziju, dilataciju ili disfunkciju desne klijetke, prisutnost elektrodnih vodilica te kongenitalne ili strukturne promjene. Unatoč toj heterogenosti, povezanost uspješne kontrole ritma i poboljšanja sekundarne TR u ovoj je studiji ostala dosljedna kroz podskupine prema etiologiji, dobi, spolu, pretilosti i trajanju FA.

Ono što ovim nalazima daje posebnu težinu jest poznata međuovisnost FA i TR: FA dovodi do dilatacije desnog atrija i širenja trikuspidnog anulusa, čime pogoršava regurgitaciju, a pogoršana regurgitacija dodatno rasteže atrij i produbljuje supstrat aritmije. Bolesnici sa značajnom sekundarnom TR stoga imaju uznapredovalije remodeliranje i lošije izglede za dugoročno održanje sinusnog ritma, a paradoksalno, upravo su oni ti kod kojih je uspješna kontrola ritma pokazala najveću korist.

Nekoliko stvari pritom zaslužuje pozornost. Kontrola ritma pokušana je u samo petini bolesnika, a recidiv FA javio se u čak 57 % slučajeva, što govori i o tome koliko se u kliničkoj praksi od konverzije rano odustaje i koliko je održanje sinusnog ritma u ovoj populaciji zahtjevno. Kriteriji odabira kandidata nisu detaljno razjašnjeni, pa pitanje selekcije pravih bolesnika, i time stvarnog potencijala za smanjenje valvularne greške, ostaje otvoreno. Uz to, medijan praćenja od 1,7 godina prekratak je za pouzdanu procjenu trajnosti poboljšanja i dugoročne prognoze. Preostaje jasnije definirati tko su bolesnici koji bi od ovakvog pristupa imali stvarnu korist i može li on doista utjecati na kliničku praksu i ishode na dulje staze.

Više informacija dostupno je na: https://www.jacc.org/doi/10.1016/j.jcmg.2026.03.006