Nova metaanaliza objavljena u JACC: Advances analizirala je postoje li spolno specifične razlike u ishodima transkateterske (TAVR) i kirurške zamjene aortnog zaliska (SAVR) te mijenjaju li se one tijekom dugoročnog praćenja. Dosadašnji dokazi pokazali su da su TAVR i SAVR u većine bolesnika sa simptomatskom teškom aortnom stenozom usporedive strategije liječenja u pogledu mortaliteta i moždanog udara, a odabir metode se danas temelji prvenstveno na dobi, očekivanom životnom vijeku, anatomskim karakteristikama, kirurškom riziku i mogućnosti budućih intervencija. Međutim, podaci o mogućem utjecaju spola na dugoročne ishode dosad su uglavnom proizlazili iz opservacijskih studija ili analiza pojedinačnih vremenskih točaka, zbog čega je njihov stvarni klinički značaj ostao nejasan.

Analiza je obuhvatila devet randomiziranih kliničkih ispitivanja s ukupno 9.583 bolesnika, od kojih su 44% bile žene. Bolesnici su analizirani prema spolu te početnom kirurškom riziku, koji je u izvornim ispitivanjima procjenjivan validiranim skorovima (STS-PROM ili EuroSCORE). Rezultati pokazuju da su žene liječene TAVR-om imale niži rizik od mortalitetom obuhvaćenog primarnog ishoda nakon jedne (RR 0,67; 95 % CI 0,55–0,81) i dvije godine (RR 0,80; 95 % CI 0,69–0,94) u usporedbi sa SAVR-om. Međutim, nakon pet godina ta razlika više nije bila statistički značajna. Kod muškaraca nije utvrđena značajna razlika između TAVR-a i SAVR-a tijekom praćenja, iako analiza podskupina upućuje na moguće lošije petogodišnje ishode TAVR-a u bolesnika srednjeg i visokog kirurškog rizika. Rana korist TAVR-a kod žena također je bila najizraženija upravo u skupini srednjeg i visokog kirurškog rizika, dok su u bolesnika niskog rizika dugoročni ishodi bili usporedivi neovisno o spolu.

Ovi rezultati ne mijenjaju postojeći pristup odabiru između TAVR-a i SAVR-a, ali sugeriraju da bi spol mogao predstavljati dodatnu prognostičku informaciju prilikom odluke o modalitetu liječenja. Rana korist TAVR-a kod žena srednjeg i visokog kirurškog rizika može biti bitan argument u procesu odlučivanja, dok kod mlađih bolesnika niskog rizika i dalje prevladavaju pitanja dugoročne trajnosti biološke proteze i mogućnosti budućih reintervencija.

Cijeli članak dostupan je na poveznici:
https://www.jacc.org/doi/10.1016/j.jacadv.2026.102856